недеља, 6. август 2017.

RATOVI LETA – Epizoda 1: VAZDUH

O snovima i javi, deo prvi

Mig-35

Od kad znam za sebe, znam za avione. Najpre kao za crteže u knjigama, potom kao slova na papiru, a naposletku i preko TV i kompjuterskih ekrana.  I dok su se nivoi školovanja, odrastanja i interesovanja menjali, evoluirali i smenjivali, avioni su bili konstanta. I ne samo to, avioni su postali ulaznica za svet pomorske i kopnene vojne tehnike. Iako sam znao i potonjima da se na mahove prepustim, ništa se ne može meriti sa fenomenom najvećeg čuda ljudske civilizacije, letenjem u napravama težim od vazduha.

Kako je dioptrija zauvek razvejala dečije snove o upravljanju avionima, mladić je nastavio da mašta o posmatranju tih paklenih mašina uživo. Takođe, dete opčinjeno zapadnom vojnom tehnologijom, vremenom je počelo da okreće pogled ka Istoku, ka većem, težem i neodoljivo ružnijem. Reportaže sa Buržea i Farnboroa iz starih ukoričenih „Politikinih zabavnika” iznajmljenih iz Zemunske biblioteke više nisu bile ono čemu se težilo. Enciklopedije na engleskom dopunjavane su domaćom literaturom iz Vojne knjižare u Vasinoj, klica fascinacije ruskom vazduhoplovnom tehnikom pustila je korenje, a najveći aeromiting sa tom i takvom tehnikom, MAKS, postavljen je kao najviši cilj. Održavan neparnim godinama u dalekoj Moskvi, delovao je nedostižno, a kada je za dlaku promakao tokom medenog meseca u ruskoj prestonici dečaku koji je u međuvremenu postao muškarac, ali avione nije zaboravio, izgledalo je kao da se MAKS i potpisnik ovih redova nikada neće ni sresti.

Ali, ne lezi vraže. Trebalo je tu Moskvu još jednom doći, i to baš u neparnoj godini. Čast nastupajućem Svetskom prvenstvu u fudbalu, ali MAKS je tu. Gde je uvek i bio, u gradiću Ramenskoje, nekih 30-ak kilometara od centra Moskve, na opitnom aerodromu Žukovski, drugoj najvećoj aerodromskoj pisti na svetu, dugačkoj 5.5 km i širokoj čak 100 metara. Na mestu kroz koje mora proći svaki novi tip ruskog aviona ili helikoptera pre nego što se uvede u operativnu upotrebu.

Rusko vazduhoplovno zabavište, gde avioni dolaze da preleže dečije bolesti.

Dom najvećih ruskih pilota.

Sveto mesto za svakog zaljubljenika u rusku vojnu vazduhoplovnu tehniku.

Toga postajete svesni čim uđete besplatnim autobusom koji vas vozi od stanice prigradskog voza, čiste, udobne, klimatizovane i nadasve tačne „električke”, kroz kapije opitnog kompleksa i prođete pored aleje heroja, najboljih ruskih pilota koji više nisu sa nama. Sledeći utisak tokom te vožnje jeste sama veličina i količina objekata, hangara i aviona razabacanih svuda unaokolo. Iako je dosta toga oronulo i zapušteno, ne možete a da se ne zapitate kako je sve to izgledalo kada je bio novo i radilo punom parom. Ne možete, a da ne zastanete pred činjenicom šta je i koliki je bio taj Sovjetski savez.
A Rusija odavno više nije SSSR, iako se neretko trudi da sebe prikaže kao njegovog dostojnog naslednika. Rusija se otvorila ka svetu, Rusija više ne drži Ramenskoje kao zatvoreni grad (štaviše, Žukovski delimično koristi i kao civilni aerodrom) i Rusija je, iznad svega, organizovana.

Usmeravanje ljudi, mnoštvo vojske i policije, rigorozne kontrole, bezbroj kapija, punktova sa hranom, informacijama, klonjama i neviđeno ružnim suvenirima. Dakle, nema čekanja, nema guranja, nema gužvi, incidenata i raspada mobilnih mreža, uprkos činjenici da je u subotu, 22. jula 2017. pistom Žukovskog prošetalo 157.000 ljudi.

Svako ko je ikada bio na nekom aeromitingu u Batajnici zna sve o paklu prevoza, čekanja i guranja da bi se videlo tih par kanti koje (još uvek) lete. Međutim, svako poređenje između Srbije i Rusije prestaje kada prođete pored cepača karata i stupite na stajanku.

Gde poći? Šta prvo videti? Kako ostati miran, kada vas pravo sa ulaza dočekuje legenda Drugog svetskog rata lično.

Iljušin Il-2 „šturmovik”

Za Ruse, „šturmovik”. Za Nemce, „crna smrt”. Ubica nemačkih tenkova. Jedno od oruđa koje je preokrenulo tok rata i spasilo svet kakvim ga danas poznajemo.

Krećemo tim nizom, a civilne avione ostavljamo za kraj. Treba slikati, slikati, slikati. Ukupno 451 sliku. Treba uslikati i potpuno nebitne helikoptere „Mil” Mi-2 i „Agustu” A139, jedinog od dva predstavnika zapadne tehnologije na izložbi. Sankcije, bla-bla. Ne čujem vas, Evropo i Ameriko. Ne čujem, jer je predamnom MiG-29К, direktan prethodnik starog zanalca sa Batajnice 2012, MiG-a-29M2 i vlažnog sna generacija srpskih pilota. San, koji će to i ostati. Baš kao i njegov prethodnik, MiG-29SMT, zbudžen i naružen dodatnim rezervoarima za gorivo.

MiG-29M2

Ali, to je bilo samo zagrevanje. Nekada legendarni biro Mikojana i Gurjeviča nije se snašao u surovoj ruskoj tranziciji i morao je ustupi mesto familiji najlepših aviona na svetu. Moniki Beluči u svetu vojne vazduhoplovne tehnike. Mnogi kažu i najboljem avionu na svetu. „Suhoj” Su-30 mi je ostao u maglovitom sećanju iz Batajnice 1998, ali zato njegovu mlađu braću vidim po prvi put. Moćni taktički bombarder Su-34. Najmlađeg i najopasnijeg Su-35. Vrhunac razvoja klasičnih lovaca. Vrhunac ubojitosti. Vrhunac estetike.

Su-35

Takav niz zahteva malu pauzu, u vidu simpatičnog mlaznjaka za obuku Jak-130 i jedne od premijera ovog MAKS-a klipni Jak-152 za osnovnu obuku pogonjenog dizel-motorom.

Jak-152

Odmor je dobro došao, jer stajanka opet hvata korak. Slede helikopteri. Legendarni Mi-24 (Mi-35), proslavljen u Avganistanu i Rambu 2 i 3, robustan, ružan, perfektno za „košenje trave” kad su trupe na zemlji u pitanju. U Srbiji viđen samo kao dve olupine koje je MUP nekada davno koristio.

Ali, pusti sad to. Pusti. To. To je nebitno. Idu Mi-28 i Ka-52.

Mi-28

Jedan pored drugog.

To već nikada nisi video uživo, niti im izbliza prišao. U Srbiji mu nikada i ne bi prišao. Dva najsavremenija ruska protivoklopna helikoptera. Prvi, ruska interpretacija „apača”, ćoškasti ubica tenkova oprljen Sirijom. Drugi, verovatno najnapredniji helikopter na svetu. Jebeni Kamov i njegove jedinstvene kontrarotirajuće elise. Savršenstvo aerodinamike. Oklop. Senzori. Katapult sedišta. U helikopteru. Na Zapadu poznata samo iz „Zlatnog oka”. U Rusiji, svakodnevica.

Ka-52

A ruska svakodnevica su pre svega helikopteri familije Mi-17. Najproizvođeniji helikopteri u istoriji. Univerzalci, neuništivi, svoj put nađoše i do Srbije i to sa čitava 2 komada. A ta dva da složiš jedan na drugi ne bi bili ni do kolena najvećem operativnom helikopteru na svetu. Mi-26.

Je-bo-te.

Mi-26

Privilegija svega par vazduhoplovstava na svetu. Gigant sposoban da nosi druge helikoptere i čitave civilne avione. Tako nešto ne bi trebalo da leti. Tako nešto čini da pored njega „ansat-U” izgleda sićušno poput igračke.

Vidi, prolaz ka pisti.

Ne još.

Tek sledi ono glavno.

Divovi.

„LET-410” i „An-30” su nebitni. Nebitni pored masivnog „iljušina” Il-76. I to onog u AVAKS verziji. Kako mu prići? Odakle ga slikati? Ne staje u kadar. Treba mi širi objektiv u ovoj zemlji.

Treba mi nešto za smirenje.

Il-76 (A-50)

To je to.

Sledeća tri aviona su vrhunac ovog dana i sna koji budan sanjaš.

Tri „tupoljeva”. Deda strateški bombarder, sin srednji bombarder i unuk strateški bombarder. Tu-95, Tu-22M3 i Tu-160. Ili kako bi ih NATO nazvao „medved”, „uzvratna vatra” i „blekdžek”. 

„Bekfajer” je prvi, najmanji i neodoljiv u svim svojim titanijumskim uglovima. Ubica američkih nosača aviona. Toliko opasan kada se pojavio da je morao da bude ubačen u program o strateškom razoružavanju između SSSR-a i SAD.

Tu-22M3

„Medved”. Meda. Deda. Star skoro koliko i tvoji roditelji. Veliki, spor, ali sposoban da preleti čitavu Rusiju bez dopujavanja gorivom. Toliko bučan da ga čuju zaronjene podmornice. Već 70 godina se doteruje samo sitnim izmenama i sekira čitave generacije NATO lovaca iznad svetskih mora. Avion koji te je rasplakao kada si ga dodirnuo u Monjinu 2014.

Tu-95

Ali, sada više nije 2014. i ti sada imaš novi Sveti Gral. Beli gral. „Belog labuda”. Najveći naoružani vojni avion. Njegova maketa duplo je veće od svih ostalih koje si napravio pre stalnog zaposlenja i deteta. I pravi je veći od sveg oko sebe. Elegantniji. Lepši. Bolji. Jedan od svega 10 operativnih. Toliko ispred svog vremena da će se od 2020. ponovo pokrenuti njegova proizvodnja, maltene zaustavljena raspadom SSSR-a.

Tu-160

Šta reći? Kuda ići dalje? Nema dalje, ovo je vrh. Odavde je sve nizbrdo. Čak ni prvi supersonični putnički avion na svetu, Tu-144 te ne može oraspoložiti, baš kao ni Tu-155, jedini avion u istoriji sa pogonom na tečni vodonik, niti džinovski Mjašičev VM-T korišćen za transport segmenata ruskog svemirskog programa.

VM-T

Druga strana stajanke se samo protrčava. Stari avioni, prototipovi i među njima nesretni MiG 1.44, jedna od mnogih žrtava teških devedesetih. Još helikoptera (novi Mi-38, Ka-32), civilnjaci.

Dosadno.

MiG 1.44

Digli su ti se standardi.

Hoćeš više, brže, bolje.

Hoćeš letnji program.

Su-30

A taj letnji program je po svom scenariju najsličniji filmu za odrasle. Bez uvoda, pravo u glavu. Para mornaričkih „Suhojeva” 30 u simuliranoj bliskoj borbi, upotreba realnih manevara sa mini solo nastupom na kraju, „zvonom” i laganim padom u kovit koji je za cilj imao samo da zagreje publiku.
Publiku sviklu na ovakve događaje, spremnu da aplazima nagradi i čoveka u pilotskoj kabini.

Heroja.

A nisu u ruskoj vojnoj i istorijskoj mitologiji samo ljudi heroji. To su i sami avioni. A retko koji avion je u Rusiji obožavaniji od „šturmovika” legendarnog Iljušina. Prvi put posle nekoliko decenija jedan primerak je doveden u letno stanje. Iako skromnog nastupa, prati ga vatreni govor spikera i oduševljena publika.

I to poštovanje prema istoriji i patriotski naboj tu ne staju, već nastavljaju da rastu i sa sledećom tačkom letnog programa.

Za to su se pobrinuli pripadnici najnovije ruske akro-grupe, „Sokoli”. Četvroka najmodernijih Su-35 izvodi simuliranu borbu dve pare, ali se suzdržava od solo nastupa. On dolazi kasnije, nakon „Rusa”, jedne od dve akro-grupe na češkim školsko-borbenim „albatrosima”.

SSJ

Kako se dupe lako naviklo na bolje, simpatični program ovih aviončića sličnim našem „supergalebu” potpisnik ovih redova doživljava kao krajnje nezanimljiv. Isto se, blasfemije li, može reći ne samo za lepuškasti „Suhojev” putnički SSJ, već i za „Striže” („Lastavice”) na MiG-ovima 29, već viđene u Beogradu i to dva puta. U moju odbranu, sledeća četvroka istinska je poslastica.

Striži”

Jedan pored drugog, Su-34, Su-35 i apsolutne zvezde ovog MAKS-a, par najnovijih ruskih „nevidljivih” lovaca poslednje, pete generacije.

PAK-FA.

Taktički bombarder Su-34 prvi uleće u arenu iznad Ramenskoja izvodeći seriju oštrih zaokreta pod borbenim opterećenjem bombi i raketa. Ubedljivo najbučniji avion dosadašnjeg programa radi ono što jedan avion namenjen za udare na ciljeve na zemlji ne bi trebalo da radi.

Su-34

A šta tek onda reći a poslaticu što sledi? Su-35. Solo. Za komandama Juri Vašćuk. Jedan od živih heroja Žukovskog. Rođeni pilot. Rođen da pilotira. Da prkosi gravitaciji.

Jer, to je ono što Juri tera zver pod sobom da radi.

Da šeni.

Stoji u vazduhu.

Okreće se poput helikoptera. Da iz pune brzine staje u „kobru” i „superkobru”, prelazi u kontrolisani kovit i stušti se ka zemlji u seriji borbenih zaokreta pod punim opterećenjem.


Ovo nije u redu.

Ovo nije helikopter.

Ovo je čudo moderne tehnologije, poterano do samih granica poznate nam aerodinamike.

Savršena sinergija čoveka i mašine.

Sinergija koju tek treba da dostigne par supermodernih „steltova” koji slede.

PAK-FA se razvija dugo, mukotrpno i skupo, ali se razvija. Njihovi „džokeji” su i dalje u grču, igraju na bezbedno i pokazuju samo deo onoga ruski „nevidljivi” treba da servira protivniku, možda ga i svesno obmanjujući samonametnutim velom misterije koji je, između ostalog običnim smrtnicima onemogućio da ovo čudo vide na stajanci.

PAK-FA

Zato sledeći artisti itekako mogu videti na aeromitinzima, doduše uglavnom onim ruskim. Najveće zvezde dana među akro-grupama. „Vitjazi” („Vitezovi”) na friškim Su-30 vrhunac su ruskog grupnog pilotiranja. Sigurni, uvežbani da lete na po par metara jedni od drugih u „streli” i „rombu”, začinjavajući završetak svog nastupa tradicionalnim lansiranjem toplotnih mamaca uz „anđela”.

„Vitjazi”

Interesantno, to neće biti i kraj letnog programa. To neće biti ni solo nastup MiG-ove poslednje šanse da uhvati korak sa svetom, letelice pod oznakom 35, kao ni helikopterski deo progama, mada će se i njihovi piloti potruditi iz petnih žila.

To se pre svega odnosi na ultraagresivni nastup Mi-28, adekvatno nazvanim „pustošenje” od strane NATO-a. Za razliku od kilave oznake za njegovog oca, „letećeg tenka”, Mi-24 („košuta”), „havok” opravdava svoj kodni naziv i ne predstavlja nešto što biste želeli da vidite iznad svojih glava ako ste pripadnik Islamske države u Iraku ili Siriji. Let helikoptera u stranu sam već video kod naših „gama”, kao i let unazad. Ono što međutim nisam dosad video u životu jeste let unazad i uvis. Udari i izvuci se, sve vreme sipajući olovo po protivniku.

Ne daj mu da diše.

A dah će se zadržati i kada se najveći od svih „vertoljeta” vine u nebo. Mi-26 ne bi ni trebalo da može da se odvoji od zemlje. Ali on to čini, svaljujući se pritom u stranu poput kita.

Mi-26

Ali, ni to nije kraj. Kraj će ostati rezervisan za najbolji nastup jedne akrogrupe na ovogodišnjem MAKS-u, emiratskih „Al Fursana” („Vitezova”) na „ermakijevim” MB.339. Vizuelno efektni, produkcijski raskošni, sjajno uvežbani biće prava poslastica za kraj.

Kraj do kojeg se mora odvući do štanda sa prvotivvazdušnim sistemima  i radarima, te hale sa maketama i vizuelnim prikazima raketa, bombi i elektronike nekih budućih avijacijskih proizvoda iz Rusije.

Radari i Al Fursan

Kraja koji će i simbolično biti proglašen ispisivanjem srca od šarenog dima „Al Fursana”.

Srca za poštovanje publici.

Publici koja voli da zagledana u nebo sanjari.

Publici koja voli da sanja.

Jer, kako neki ljudi vole da kažu: Snovi su tu da bi se sanjali.

Glupost.

Snovi su tu da bi se ostvarivali i da bi se u njihovom ostvarivanju uživalo.

Mnogi snovi ostanu nedosanjani i sa vremenom želja za njima bledi.

Neki ostanu da nas žuljaju poput kamička u cipeli, ne dozvoljavajući nam da ih zaboravimo, čak i kada njihovo ostvarivanje deluje potpuno nemoguće. Iznenadno ostvarivanje takvih snova je još slađe, intenzivnije i duže se urezuje u pamćenje.

Omiljeni bend uživo.

MAKS.

Formula 1.

Precrtavam.

Uveliko.



SLIČNE TEME:


2 коментара:

  1. Поштовање.

    Врло леп и занимљив чланак.

    Само пар добронамерних исправки. МиГ је изложио МиГ-29К не М2. Такође на статици је био ВМ-Т ''Атлант'' транспортна варијанта бомбардера 3М а не М-4.Авион Су-34 је тактички бомбардер не јуришник.

    Поздрав и свако добро.

    ОдговориИзбриши
  2. Живојине, велико хвала на лепим речима и сугестијама које су већ уграђене у текст.

    Велики поздрав!

    ОдговориИзбриши