среда, 6. мај 2015.

KRV I SNEG

Drugi deo moskovskih dnevnika

Pored sistema javnog prevoza, obeležje svakog velikog grada jeste i njegova istorija. Ta istorija se obično može podeliti na dve glavne celine. Muzeje i arhitekturu. Iako se originalnošću svojih kolekcija ne može porediti sa Parizom ili Madridom, Moskva  ipak duboko u sebi krije neke istinski fascinantne postavke.

Jedan od skrivenih moskovskih muzejskih dragulja, onaj posvećen kosmonautici

Kolega koji je posetio rusku prestonicu pre mene poručio mi je da za moje interesovanje prema ratnoj istoriji nema boljeg grada od Moskve. I bio je u pravu. Toliko „gvožđurije” se ne može naći na jednom mestu ni u turistički mnogo popularnijim destinacijama. I to nije slučajno, kao ni odanost Rusa i Moskovljana prema svojoj ratnoj istoriji.

A istorija se u prethodna dva veka u Rusiji ciklično ponavljala. Svakih 50 ili 100 godina, neka od svetskih velesila namerila bi se da prisvoji ogromne ruske resurse i u tom pohodu bi imala s početka uspeha, s obzirom da bi najčešće zaticala rusku državu nepripremljenu za rat. Ogromna prostranstva bi braniocima kupovala vreme za neophodno organizovanje vojnih snaga i proizvodnju naoružanja. Prelomne tačke promene plima sukoba najčešće bi se dešavale pred Moskvom i, po nepisanom pravilu, Rusima bi surova klima zimskog perioda godine donosila preko potrebnu prednost na bojnom polju.

Jedan od takvih prelomnih događaja bila je i Borodinska bitka u rusko-francuskom ratu 1812. godine, u kojoj je u jednom danu poginulo 70.000 od ukupno 250.000 vojnika koji su učestvovali u boju. Snage branioca pod komandom maršala Kutuzova doživele su poraz, jer su morale da Moskvu prepuste Napoleonu, ali je cena pobeda bila strašna. Još strašnija je postala odlukom Rusa da sami spale Moskvu i time isteraju Francuze iz svoje prestonice na surovu zimu za koju nisu bili pripremljeni. Pirov trijumf značio je i početak kraja slavnog imperatora, koji je bio samo jedan u nizu vojskovođa koji će svoju krv proliti po ruskom snegu.

Svemu tome posvećen je i nadasve originalni Muzej panorame Borodinske bitke, kružna građevina koja na svom unutrašnjem zidu krije najveću dioramu na svetu, dugačku preko 120 i visoku skoro 15 metara. Diorame su specijalitet ruskih izložbenih prostora, kombinacija velikog oslikanog platna, fizičke strukture, zvučnih i svetlosnih efekata koji vam u tri dimenzije dočaravaju delić atmosfere značajnih istorijskih trenutaka. Iako nastala pre 102 godine, ova najveća slika na svetu i dan-danas živopisno svedoči o Napoleonovom monumentalnom porazu, kao i prvog dana.


Delić ogromne diorame Borodinske bitke

Muzej velikog otadžbinskog (Drugog svetskog) rata svoju monumentalnost gradi već samom lokacijom. On je smešten između velikog parka i ogromnog trga sa istim imenom, a do njega ćete doći prošavši pored obeliska visokog 146 metara posvećenom svim bitkama za oslobađanje Rusije od nacizma.

Unutar same zgrade, zadatak da na adekvatan način prikaže stradanje i požrtvovanje ruskog naroda u Drugom svetskom ratu na sebe preuzima kolekcija od više hiljada odevnih predmeta, komada naoružanja, maketa i fotografija, te nekoliko manjih diorama. Naglašeno skromno „ćoše” posvećeno Saveznicima jasno oslikava istorijski stav koji su narodi sa ovih prostora zauzeli prema najvećem konfliktu u istoriji čovečanstva. U Drugom svetskom ratu su Rusi podneli najveće žrtve i sami pobedili Nemce. Ako u saveznike ne računamo zimu, kao već osvedočenog krvnika ruskih neprijatelja.

Pa ipak, cena oslobođenja bila je strahovita. Od 60 miliona poginulih i nestalih u čitavom ratu, čak 30 miliona stradalih su Rusi. Antagonizam između nemačkog i ruskog naroda naročito je opipljiv u glavnoj sali trećeg po redu muzeja posvećenog ratnoj istoriji.


Diorame su ruski specijalitet kada su muzejski eksponati u pitanju

Centralni muzej ruskih oružanih snaga pokriva period od formiranja kozačke stajaće vojske do moderne vojne opreme. Poređan hronološki, u detaljnosti svoje postavke nadilazi čak i Muzej otadžbinskog rata. Diorame su manje, ali je zato izbor ostalih eksponata raskošniji. Opet je najveći deo postavke posvećen Drugom svetskom ratu, a epska pobeda kod Staljingrada je dobila i zasebnu prostoriju, kojom dominira eksponat koji ledi krv u žilama. Pod svetlima reflektora i zaštitnim staklom čuva se komad peska sa obale Volge, na kojoj su izginule hiljade vojnika Crvene armije. Pa ipak, sve to će biti ništavno prema velikoj sali, sa stotinama zaplenjenih nemačkih ratnih zastava, slomljenim nacističkim orlom skinutim sa Rajhstaga i hiljadama imena heroja Crvene armije uklesanim u zidove.


Panorama Centralnog muzeja ruskih oružanih snaga

Za razliku od prethodnog muzeja, ovaj će vam dati mogućnost da otkrijete i posleratnu rusku tehniku, da vidite olupinu američkog špijunskog aviona U-2 Gerija Pauersa i prozor sa tragično nastradale nuklearne podmornice „Kursk”. Prava poslastica će vas, međutim, sačekati u zadnjem dvorištu, gde se krije neverovatna kolekcija ruskog naoružanja u periodu od Drugog svetskog rata do danas. Ovde će akcenat biti na artiljerijskim i raketnim sistemima, te oklopnim vozilima, dok će avioni i helikopteri ipak zasluživati zaseban muzej. I to kakav!

Muzej ruskog vazduhoplovstva u Moninju istinski je vredan dvosatnog truckanja „električkom” (prigradskim vozom) i pešačenja kroz istoimeni gradić do starog vojnog aerodroma, koji sada služi kao poslednja stajanka SVEGA što su ruski konstrukcioni biroi iznedrili nakon Drugog svetskog rata. Jedni pored drugih stoje strateški bombarderi „tupoljeva”, „milovi” helikopteri, lovci „miG”, „suhojevi” jurišnici i izumrli avioni „jakovljeva” i „lavočkina”. Pored vojnih letelica, na stajanci se nalaze i retki primerci „Iljušina” za civilni saobraćaj i prvi supersonični putnički avion na svetu, „tupoljev” Tu-144. U malenoj i oronuloj hali krije se i par unikatnih prototipova međuratnih aviona za obaranje rekorda „antej” i  bombarder iz Prvog svetskog rata „Ilja Muromec”. Jedinstveni primerci su i na stajanci, uključujući tu i najveći ikada i najveći helikopter trenutno u upotrebi u svetu, kao i hipersonični prototipovi iz biroa „mjašičev” i „suhoj” ,koji nikada nisu ni poleteli.


Moninjo - upamtite to ime!

Da Rusi nisu ostali samo na osvajanju ovozemaljskog neba govori i  Muzej kosmonautike. Prvi satelit u svemiru, prvi pas i prvi čovek u kosmosu stoje rame uz rame sa dokumentima koji svedoče o nastanku prve svemirske stanice, prvom izlasku u kosmos iz svemirskog broda, kao i prvim sondama na Mesecu, Veneri i Merkuru, koje je lansirala čovekova ruka. Doprinos ruskog naroda izučavanju astrofizike i principa kosmonautičkog putovanja je nemerljiv, a o njemu simbolično govori možda i najefektniji spomenik u glavnom gradu Rusije. Titanijumska raketa ustremljena ka zvezdama dominira trgom ispod kojeg se nalazi muzej i predstavlja remek-delo vajarstva skladno uklopljenog u okolnu arhitekturu.

Ali, o moskovskoj arhitekturi nekom sledećom prilikom...




Нема коментара:

Постави коментар