недеља, 11. јануар 2015.

JE SUIS UN HOMME

O uzrocima, posledicama, medijima i netoleranciji


Zgrožen varvarskim aktom pokolja novinara u Parizu pravoslavni Božić 2015. godine i fasciniran odjekom koji je ta vest imala u svetskim medijima i po društvenim mrežama pohitao sam da se po internet pretraživačima dodatno informišem o celom slučaju i dobijem odgovore na neka od pitanja koja su mi se rojila po glavi:

Ko su ubijeni karikaturisti i šta je časopis „Šarli Ebdo”?
Ko su ljudi koji su zbog nekoliko crteža odlučili da oduzmu živote 12 homo sapiensa?
Kako i zašto se sve to desilo u epicentru zapadne civilizacije?
Koja je uloga medija i slobode govora u celokupnom slučaju?
Kuda sve to vodi?

„Šarli Ebdo” je ultralevičarski časopis krajnje liberalne uređivačke politike, čija je osnovna namena satira modernog društva, a omiljeno oružje karikatura. Pažnju medija skrenuli su na sebe kada su njihovi šaljivi crteži muslimanskog proroka Muhameda zapalili islamski svet burnim demonstracijama širom planete, ali i Evrope 2006. godine.

Trojica ubica su mladi francuski državljani arapskog porekla, od ranije poznati lokalnoj policiji po učešću u ratu u Siriji i podržavanju radikalnih islamista. Francuska inače ima najveću registrovanu muslimansku populaciju u Evropi (preko 5 miliona). Francuska je više vekova vladala kao kolonijalna sila severnom i centralnom Afrikom, mahom naseljenom muslimanskim Arapima. Francuska je vodila i krvavi građanski rat sa Alžirom u godinama nakon Drugog svetskog rata. Francuska je ujedno jedna i od najrazvijenijih i najliberalnijih zemalja na planeti.

Pa šta se onda to, kog đavola, desilo u redakciji „Šarli Ebdoa”?

Možda bi najjednostavniji odgovor glasio: sudar dva sveta. Preciznije, sudar dve civilizacije.

Sa jedne strane, liberalna zapadnjačka i sa druge strane tradicionalistička, da ne kažem fundamentalistička islamska, arapska civilizacija. Za Francuze, karikature, kritika i sloboda podsmeha svemu i svakome predstavljaju jednu od najznačajnijih tekovina njihovog razvoja. Za Arape, kultura počinje i završava se sa Kuranom i Muhamedom. Nama, Evropljanima, hrišćanima, nezamislivo je da neko krene u rat zbog crteža. Da ubije čoveka zbog bezazlene kritike. Njima, Arapima, nepojmljivo je da se neko sprda sa njihovim svetim čovekom. Njima, ubistvo zbog satire može predstavljati opravdanja čak i za ovako strahovit zločin. Dva kraja istog štapa. Dva suprotna pola, sa mnogo nerazumevanja između.

Razumevanju sigurno nisu pomogli ni konflikti na relaciji ove dve civilizacije, ni oni iz prošlosti, kao ni oni koji se trenutno odvijaju. Ukoliko to niste znali, francuski avioni seju smrt po Siriji i Iraku dok ovo čitate. Smrt među Arapima. Arapima koji imaju krvne i istorijske veze i sa Arapima u Francuskoj. Ubice novinara u Parizu se nazivaju teroristima. I oni to jesu. Oni vrše teror nad nedužnim pripadnicima druge zaraćene strane, prenoseći taj teror i na protivničku teritoriju. Ako je to tako, kako onda nazvati francuske vojnike i pilote koji svojim laserski vođenim bombama bombarduju sirijske i iračke gradove, donoseći smrt arapskim fundamentalistima, ali i civilima? Deci, starima, ženama.

Da sve u ovom slučaju ipak nije tako crno-belo, najviše se pobrinula i krajnje zamršena politika koju Zapad vodi protiv muslimana širom planete.

Kao što već rekoh, Francuska je jedna od zemalja koja učestvuje u međunarodnoj vojnoj koaliciji koja bombarduje položaje Nezavisne islamske države (ISIS), nepriznate teritorije koja obuhvata delove Iraka i Sirije pretežno naseljene kurdskim stanovništvom. Kurdi su najveći narod na svetu (35 miliona) bez države, rasuti između Turske, Iraka, Sirije i Irana. ISIS se u Siriji bori protiv lokalnog režima Al Asada i tesno sarađuje sa Al-Kaidom. Al Kaida se zavetovala da iskoreni Amerikance. Protiv Al Asada  ratuju  Amerika i Francuska, jer je u pitanju navodni tiranin i kršitelj ljudskih prava. ISIS se bori i protiv Kurda. Kurdi se decenijama sukobljavaju sa Turcima.

Baš zamršeno, zar ne? I nadasve manipulatorski, baš kao što je to i spoljna politika zapadnih zemalja prema arapskom svetu. I kao i svaka politika, i ova  ima svoje uzroke i posledice. Uzrok je najstariji na svetu – novac, tj. nafta. Posledica je duh radikalnog islamizma oslobođen iz svoje boce zakopane u arapskom pustinjskom pesku. Eskalacija nasilja u Parizu nije prva prilika kada se Evropa susrela sa tim duhom radikalnog islamizma. Osetili su ga balkanski narodi, a sa njima i Srbi još u 14. veku. Osećali su ga punih 500 godina, ne bi li se njega na kratko otresli na prelazu iz 19. u 20. vek. Po svoj plen je ponovo došao devedesetih i tada je bio svesrdno podržavan od strane Zapada, pa i Francuske. Bosna, Kosovo, Sandžak, jug Srbije. Muslimani su bili ti koji su predstavljani kao žrtve, a jedan evropski narod kao ksenofobičan, fašistički i genocidan. Tom talasu satanizovanja pridružili su se i novinari „Šarli Ebdoa” svojim karikaturama. Kao pripadniku evropskog, civilizovanog naroda te karikature me nisu uvredile, niti su mi bile smešne, ni simpatične. Te karikature su mi kao čoveku bile odvratne, da ne kažem morbidne i istu reakciju bih imao i da su bile usmerene protiv Albanaca sa Kosova. To, naravno, ne znači da sam zbog tih crteža osetio potrebu da sa „kalašnjikovim” pod miškom ušetam u njihovu redakciju i oduzmem im život.


Isto tako, rizikujući lavinu osuda, nisam ni osetio TOLIKU potrebu da se pridružim talasu sažaljenja koji je zapalio internet ovih dana, kao i milione sveća širom sveta, pa i u samoj Srbiji. Bez preterivanja, odjek u svetskim medijima ovih događaja može se porediti jedino još sa 11. septembrom 2001. Zanimljivo, još jednog slučaja terorizma radikalnih islamista nad zapadnom civilizacijom. Kao ljudskom biću, bilo mi je teško da gledam mučne snimke likvidacije policajca koji se isprečio na putu pariskoj trojci smrti, a  sama pomisao da bih mogao nastradati na svom radnom mestu mi je bila neshvatljiva. Ali se zbog toga nisam potpisivao haštagom #JeSuisCharlie, niti otišao ispred francuske ambasade da upalim sveće. Ne zato što nisam saosećajan, već zato što bih sebe smatrao licemerom da sam tako postupio. Da, licemerom. Jer, ako idem da palim sveće ispred zgrade u Pariskoj ulici, onda bih morao da skonem i do jemenske, a potom i do pakistanske ambasade u Beogradu.

Kakve veze sad imaju Jemenci i Pakistanci sa „Šarlijem”?

Niste čuli? U Jemenu je bombaš samoubica pre par dana sa sobom odneo živote 32 tinejdžera koji su stajali u redu da upišu policijsku akademiju. A u Pakistanu je pred Novu godinu preko stotinu golobradih pitomaca vojne škole završilo pre vremena kod Alaha mučeničkom smrću usled još jednog takvog sličnog napada. U mučenom Pakistanu u kojem su letos američke bespilotne letelice sravnile sa zemljom jednu versku školu punu dece zbog sumnje da se tamo kriju fundamentalisti. Dakle, deca, tinejdžeri, mladi, nastradali na pravdi Boga, samo zato što su bili u pogrešnom mestu na pogrešno vreme ili pripadaju pogrešnoj etničkoj ili religijskoj grupaciji.

Ali, koga je za to uopšte briga? To se dešava u tamo negde daleko od nas i gine neki narod koji uopšte nije tako zanimljiv i vredan kao naš. To je tamo neka San’a ili Pešavar, izginuli su neki prljavi i neobrazovani Pakistanci i Jemenci. Nije to predivni i romantični „grad svetlosti” u srcu kolevke naše civilizacije, niti su nastradali beli intelektualci u „Pjer Karden” odelima, naprskani „Lankomovim” parfemima. Uostalom, nijedan od zapadnjačkih medija nije o tome ništa izvestio.

Medija, koji su satanizovali Srbe i štitili muslimane u srcu Evrope devedesetih. Medija, koji sada satanizuju muslimane širom sveta, a oplakuju francuske novinare u srcu Evrope. Medija, koji svoju slobodu govora baziraju na saldoima svojih bankovnih računa. Slobodu govora, koja je ona tekovina zapadne civilizacije što je ispala najugroženija nakon napada na „Šarli Ebdo”. Slobode govora koja je pored karikature Muhameda napisala: „Budale veruju u mene” i to platila glavama. Njih dvanaest, od toga deset novinarskih.

Glavama francuskih novinara, ne srpskih, kako bi se možda moglo zaključiti po dirljivom sažaljenju i protestnoj šetnji Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS). Udruženja koje se tako glasno i jedinstveno nije oglasilo ni 1999. kada su NATO bombe zavile u crno 16 porodica srpskih novinara, njihovih članova. Udruženja koje se stidljivo pobunilo protiv politički instrumentalizovanih ubistava novinara devedesetih. Udruženja koje je ćutalo kada su pre neki mesec najgledanije autorske emisije skidane sa televizijskih programa širom Srbije. Udruženja koje se iz petnih žila upire da bude veći Šarli od Parižana, kao i mnogi odavde, bilo da su u pitanju obični građani ili političari.

Je ne suis pas Charlie. Ja nisam Šarli.

Ne mogu da budem Šarli bez da budem i jemenski gimnazijalac, pakistanski student ili osnovac.

Jer, samo to je istinska tolerancija.

Je suis un homme. Ja sam ČOVEK.

I žaliću za svakim ljudskim bićem podjednako.

Sve drugo je licemerje i selektivna tolerancija na osnovu geografskog, etničkog i religijskog porekla ljudi.

A to je, priznaćete,  ipak pomalo fašistički.

Нема коментара:

Постави коментар