четвртак, 12. септембар 2013.

IMA NADE - deo treći

O majstorima iza kamere mlađe generacije...


Za razliku od korektne ponude mladih glumaca i oskudnog izbora među glumicama, stiče se utisak da Holivud najmanje treba da bude zabrinut kada su u pitanju novi i perspektivni reditelji.  Kako na ruku njima ide i biološka činjenica da kasnije sazrevaju, može se slobodno reći da u Holivudu danas ima kvalitetnih ljudi u režiserskim stolicama u četrdesetima nego prstiju jedne ruke. Sasvim dovoljno, kada se uzme sveopšte stanje aktuelnog trenutka svetske kinematografije. I dolaze bukvalno sa svih strana sveta, ne računajući Korejance koji ipak zaslužuju zasebnu temu.

Najveći živi reditelj u naponu životne i stvaralačke snage nam dolazi iz Engleske. Njegovom biografijom može se podičiti jako malo kolega. Finčer je svoju filmografiju bespovratno ukaljao, te tako sada Kristofer Nolan (1970) jedini može reći sa ponosom da samo Džejms Kameron i on nemaju NIJEDAN loš film u CV-ju. Snimio ih je ukupno osam dugometražnih i ako se izuzme prvenac iz nezavisne produkcije („Following”), ovaj bivši student engleske književnosti jednostavno ne zna za promašaj. Kao reditelj, scenarista i producent potpisuje ukupno sedam svetskih megahitova: „Memento”, „Insomnia”, „Batman begins”, „The prestige”, „The Dark knight”, „Inception” i „Dark Knight rises”. Sva njegova dela karakteriše maestralni zanatski rad na kadriranju, napeta i spektakularna akcija i ne-linearna radnja. Posebno mesto u ovom briljantnom opusu zauzima trilogija o Betmenu, najuspešnije oživljavanje jedne filmske franšize ikada. A u toj trilogiji na tronu ponosno stoji „The Dark Knight”, verovatno najkvalitetniji i najuspešniji komercijalni blokbaster u ovom veku. Kako kritički, tako i finansijski. Ono što Nolana izdvaja od ostalih režisera današnjice jeste i njegova podjednako kvalitetna saradnja sa rodjenim bratom Džonatanom (1974) na pisanju scenarija za sve filmove koje je režirao, sa izuzetkom „Insomnije”. Sav taj kvalitet ostaje skriven za članove Akademije već godinama, i kako stvari stoje, to će se teško promeniti. Verovatno će  sve to biti nadoknađeno za neki od poznijih i nedovoljno kvalitetnih filmova, kao što smo videli i na primeru jednog Martina Skorsezea. A Nolan već sad staje rame uz rame sa najvećim holivudskim režiserima svih vremena.

Sa sobom je doneo skandinavsku (preciznije, dansku) surovost i sumornost. Njegovi filmovi su teški, likovi iščašeni, a akcija krvava. Ispekao je zanat u nezavisnoj produkciji i spreman je za sledeći veliki korak. On je Nikolas Vajding Refn (1970), u svetsku orbitu je lansirao Rajana Goslinga sa „Drive”, a pored režiranja, piše i scenarije za svoje filmove. „Pusher” trilogija je vrlo brzo prerasla okvire Danske, bizarni „Bronson” u prvi plan izbacio je obećavajućeg Toma Hardija, a „Valhalla rising” šokirao publiku po filmskim festivalima širom sveta. „Only God forgives” bio je promašaj, a narednih nekoliko godina će sudbonosno definisati ovog majstora fotografije i atmosfere i njegov uspeh u borbi sa velikim produkcijama.

Mnogi reditelji imaju svoje muze. Vremena se menjaju i to više nisu nužno žene, tako da ako Refn ima Goslinga, onda Stiv MekKvin (1969) ima Majkla Fasbendera. Britanski režiser za sobom ima samo dva dugometražna filma i oba su izbacila u prvi plan irsko-nemačkog glumca. Njegova ostvarenja su klaustrofobična, fizički i mentalno naporna. „Hunger” se bavi štrajkom glađu pripadnike IRA-e u engleskim zatvorima, a „Shame” emotivnom i seksualnom otuđenošću u današnjem svetu. Sledeći korak je ulazak u američku „A” produkciju sa „Twelve years a slave”, sa kojom dolazi i prva glumačka postava i novci. Imenjak legendarnog glumca šezdesetih i sedamdesetih konačno stupa pod svetlo reflektora i mi se nadamo da se pod njima neće prebrzo istopiti.

Pored ove tri perjanice, bilo bi nefer preskočiti i još dvojicu reditelja koji su, uprkos kratkoj biografiji, snimili nekoliko ostvarenja vrednih pomena.

Oren Moverman (1966) stiže iz Izraela, a njegov prvenac, „The messenger”, teška dramska priča o vojnim izvestiocima porodica poginulih u Iraku, ostavio je fasciniranim kako žirije, tako i publiku nezavisne produkcije i pratećih festivala. „Rampart” je značio nastavak saradnje sa Vudijem Harelsonom, ali nije ni izbliza ponovio uspeh prethodnika. Kao scenarista skrenuo je pažnju na sebe biografskim filmom o Dilanu („I'm not there”). Dovoljno da čekamo njegov novi projekat sa nestrpljenjem.

Poslednji u našem predlogu, igrom slučaja je i jedini „Oskarovac” na ovoj listi. Dobio ga je za svoju kratku priču u omnibusu „Six shooter”, a svet je iznenadio sa „In Bruges”, u kome je koncept starog, dobrog enegleskog humora digao na neki novi nivo i pokazao svetu da i Kolin Farel zapravo može biti simpatičan. Martin MekDonah (1970) nije uspeo da oprobani recept prenese i u „Seven psychopaths”, ali je kao producent potpisao solidni „The guard”. Vreme radi za njega, ali mu sledeći korak mora biti pažljivo odmeren.

Kada se sve ovo uzme u obzir, stiče se utisak da jedan Ridli Skot može da gleda ka penziji i svoj presto krvavo izboren osamdesetih i devedesetih prepusti novoj generaciji očeva filmskih iluzija. I to može da učini mirne duše. Deca su stasala i kadra su za najveće domete.


Нема коментара:

Постави коментар